Zašto ne može besplatno i zašto sve košta?

Zašto ne može besplatno i zašto sve košta?

“U životu sve košta. Pitanje je samo jeste li spremni da platite cenu.” 

Potpuno mi je jasno da bi ljudi radije da sve dobiju besplatno. Kod nas uobičajeni naziv je „na mufte“. 

Kako ružno zvuči sama reč, tako ružno i izgledaju pokušaji ljudi da dobiju nešto „na mufte“.

Na edukaciji za psihoterapiju nam je naš Učitelj govorio da se nešto ne dobija za ništa, pri čemu ovo nešto uključuje i različitu psihološku dobit (izbegnemo patnju, odložimo neku bolnu promenu, sačuvamo preferiranu sliku o sebi…). Govoreći o tome, čak je i naš jezik poseban po pitanju formulacije ovoga: baš je logičnije reći nešto za ništa umesto nešto ni za šta, pa to ovde da razjasnim čisto da se zna da nisam nepismena. 😉

Da ne ulazimo u leksičke zavrzlame, ali ni za šta, zaista možete dobiti samo NIŠTA! Čak i kad vam se čini da ste nešto dobili za ništa, ipak to nije tako. Još tada na edukaciji smo mi protestvovali: 

„Kako, kako, a šta sa onim što dobije ogromnu sumu na lutriji? Pa i beba dobije sve ’za ništa’!“

„Pa nije baš tako, ovaj što je dobio na lutriji, ipak je uložio nešto – neki trud, otišao po tiket, popunio ga, šta god. Možda je nesrazmerna dobit u odnosu na ulaganje, ali nije ’za ništa’ dobio nešto. Pa i beba, ona nagrađuje svoje roditelje osećanjem zadovoljstva, ispunjenosti, osmehom… Nije baš da beba ništa ne ’radi’ za to što dobije.“

Tako nekako su išli naši razgovori na predavanjima, najčešće u kafe pauzama na terasi.

Što se setih tih davnih dana?

„Može li to besplatno ili samo da uzimate pare?“

Postavim objavu na fejsbuku za trening koji držim. Prvo, kad tako nešto uradim, uvek se negde u tekstu koji sledi ili na stranici koja se u linku otvara, prikazuje i deo sa cenom. Priznajem, nekad nije baš najjasnije, i obično je na kraju teksta pa treba doći do njega, ali ga uvek ima. Ako nema cene u tekstu, dodam napomenu „za detalje pišite in box“. 

I moram da priznam da se vrlo retko u komentaru pojavila ona jedna reč, ponekad i bez upitnika već samo – cena. Na takve upite čak i ne odgovaram. Ako neko nema volje ni celu rečenicu da napiše: “Koja je cena kursa?“, verovatno neće imati volje ni za učešće na kursu, pa radije odlučim da ne odgovorim. Možda sam tako izgubila jednog polaznika kursa, to ide meni na štetu, ali ipak ne odgovaram.

Eto, tako se ispod te moje objave za kurs pojavila neka gospođa sa pitanjem:

Može li to besplatno ili samo da uzimate pare?“

 

Zašto ne može besplatno? 

Ne može besplatno. Zato što sam se ja potrudila (a moji edukanti znaju koliko se trudim) da napravim i održim tu radionicu, edukaciju.

Pre te objave za radionicu ili edukaciju koja traje ponekad samo dva, tri sata, sigurno se nalaze dani, nedelje pa i godine pripreme i rada. Nekad je neophodna akumulacija znanja, iskustvo, sazrevanje i uobličavanje ideje koje može da traje jako dugo. Da ne razglabam o tome…

Više puta sam pohađala kurseve, edukacije na kojima smo dobijali neke materijale. U znak poštovanja prema nečijem trudu i radu, iz razloga što znam šta stoji iza toga, nikad nisam distribuirala te materijale, sem ukoliko to nije dozvoljeno. Zato što je to nečija intelektualna svojina i od toga neko zarađuje, a ne zato što sam sebična.

Nažalost, ima i onih koji bi ipak da se ogrebu uzevši od kolega koji su za to platili. Time obezvređuješ trud onoga ko je to radio, vređaš kolegu poručujući mu – budala si jer si ti platio i kao mangup sam jer si nešto dobio na mufte… Ako si već to tražio, znači da ti treba; ako ti treba, onda investiraj u to! Ako nešto nije predviđeno za deljenje i distribuciju, ne čini to.

Da, znam, svi smo gledali neke piratske verzije filmova, bila su vremena kad si jedino tako i mogao; kopirali knjige i slično. Svakako, nije fer, nemojte da vam takve stvari budu navika i jedini način kako to radite. Na kraju, vi gubite. Poštujte tuđi rad!

Ako danas platite cenu za nešto što će vam biti od koristi, sutra ćete moći da platite bilo šta zahvaljujući tome!

Ne verujem u “besplatno obrazovanje”. Znanje koje ste stekli investirajući na sve načine, unovčićete i oploditi!

Ne može besplatno. Zato što ne možete dobiti nešto za ništa! Jer onda to nešto nećete vrednovati. Kad je nešto besplatno, većina veruje da je manje vredno ili bezvredno pa ne ceni trud druge strane.

Ne može besplatno. Uvek treba da postoji neki reciprocitet, jer ako ga nema to će voditi u kvarenje odnosa. Sigurno ste čuli za one primere kad je neko bio u teškoj finansijskoj krizi, pa se našao prijatelj da mu kešira novac da ga izvuče iz krize ne tražeći ništa za uzvrat? Vrlo je verovatno da će taj početi da izbegava svog dobrotvora, jer će ga on podsećati na njegove loše trenutke, kad je bio slab i očajan. A niko ne voli da se seća tih momenata.

Zato mora da postoji neki reciprocitet: tražite i vi nešto zauzvrat, ne zato što vam to baš mnogo treba, već zato što će se vaš prijatelj bolje osećati jer je i on vama nešto učinio. Tako ćete možda dugoročno sačuvati dobre odnose.

!!!! Pazite, ovo nije manipulacija dam da daš ili da svog prijatelja koristite kao instrument za zadovoljavanje svojih potreba, ali to je već neka druga priča i o njoj drugi put…

Ne može besplatno. Jer će tako uvek biti jedna frustrirana strana.

Neki ljudi su frustrirani kad dobijaju – zato što iz podsvesti rovari misao:„Moraću nekad da dam, biću dužan, a šta ako onda ne budem mogao, želeo?“

Neki su frustrirani kad daju jer se osećaju iskorišćeno i eksploatisano.

Inače, skoro dve godine sam držala besplatne radionice “Bez frustracije”.

Kad je počela pandemija C19, želela sam da pomognem ljudima. Znala sam da ne mogu svi priuštiti psihoterapiju, a bila im je potrebna pomoć. Zato sam uz podršku svog dragog, i tehničku i emotivnu, krenula svake subote sa interaktivnim radionicama.

Prvo svake a kasnije svake druge subote, on i ja smo se pripremali. Ja pripremam temu i sadržaj (i šminku i frizuru ☺ ) a on tehniku: kamera, rasveta, ton… Subota je nama bila radna. Svaka radionica je imala neku zanimljivu, a pre svega korisnu temu i mogućnost za pitanja, komentare, razmatranja.

I to sam oglašavala po društvenim mrežama, sajtovima. Grupa koja je učestvovala na tim radionicama, brojala je preko 100 članova. Ova gospođa izgleda nije prisustvovala besplatnim radionicama.

Besplatne radionice – hm, da li su besplatne?!

To što učesnici nisu platili nikakav novac, ne znači da su prošli besplatno: i oni su uložili neki trud, uključili se na zoom, možda odložili viđenje s prijateljima u subotu uveče da bi prisustvovali radionici, decu odveli kod bake da ih ne bi uznemiravala, mučili se da instaliraju zoom, registrovali se… Oni nisu platili, ali su uložili trud i za njega dobili nešto.

To što ja nisam zaradila nikakav novac za te radionice, ne znači da ja ništa ne dobijam. O ne, naprotiv! Ja nisam dobila novac, ali sam imala puno srce. Moje zadovoljstvo dok slušam komentare na kraju, dobijam poruke i zahvalnost tih ljudi koji učestvuju, jeste NEŠTO.

Naš narod komercijalno orijentisan ima običaj da kaže puno srce – prazne ruke. U ovom slučaju to nije tako. Brojni učesnici tih radionica su tada prepoznali da treba da rade na sebi, pa su neki od njih postali moji klijenti, neki su postali polaznici mojih edukacija, ili su već našli šta bi njima zaista bilo od pomoći. Eto još jednog dobitka za osobu koja se opredelila u životu za pomagačke profesije.

      

Šta da odgovorim na pitanje one gospođe: “Može li to besplatno ili samo da uzimate pare?“

Da je zamolim da stane ispred pijačne tezge i pita prodavca paradajza:“Može li to besplatno ili samo da uzimate pare?“ Ili isto to u pekari, u elektrodistribuciji, kod frizera, u Maxiju, Zari… „Može li ta haljina besplatno ili samo da uzimate pare?“ Nek čuje šta bi oni na to odgovorili….

Ja ne umem da napravim hleb (mislim, umem, i to odličan, ali nije za prodaju). Znači ne mogu da zaradim tako. Ali godine „guljenja lakova“ o radni sto, puno uloženog novca u edukacije, mnogo truda i neprospavanih noći, frustracija i odricanja – mogu da naplatim na ovaj način.

I zato, draga gospođo, ne može to besplatno, a iskreno, da ste želeli nešto besplatno i da ste zaista bili zainteresovani, našli biste. I kod mene, i kod mojih kolega. Svi smo, posebno na počecima svoga rada, punoooo radili „besplatno“. Ima uvek mladih kolega koji rade “besplatno” ili uz neku simboličnu nadoknadu. Pod navodnicima je, jer naravno nije besplatno: tako se stiče iskustvo, tako se probija led, tako se opuštamo i oslobađamo treme…

A zašto psihoterapija nije besplatna?

Da odgovorim najjednostavnije moguće: zato što tako ne bi bila ni delotvorna.

Puno puta sam održala besplatne sesije. Onda kad sam ja procenila da je od pomoći. Dešavalo se na početku mog rada, kad sam imala pravilo da je prva sesija besplatna, da se klijent na tu sesiju zakazanu unapred, jednostavno ne pojavi pa čak i ne javi, ne otkaže je.

Psihoterapija je proces putem koga se, između ostalog, razvija odgovornost, poverenje, poštovanje, razumevanje. Neodgovorno je zakazati termin za koji će tvoj terapeut biti spreman, otići u ordinaciju ili sedeti pored kompjutera, a ti se ne pojaviš. Verovatno je taj termin mogao neko drugi da iskoristi, mogao je terapeut da bolje planira svoje vreme. Ukoliko se ne pojaviš na zakazanu sesiju, terapeut može biti ljut i frustriran, i to ne samo zbog novčanog gubitka! Najgore mi je kad imam listu čekanja, a neko se ne pojavi na seansu.

Zato i postoji pravilo o otkazivanju sesija (pogledajte moj video prilog na tu temu 👉 ovde)

Ukratko: ako sesiju nisi otkazao bar 24h ranije, naplaćuje se kao da je održana.

Kad znaš za ovo pravilo, bićeš odgovorniji po pitanju otkazivanja i zakazivanja.

Svakako, ako ne platite neodržanu sesiju, osećaj da terapeutu nešto dugujete, jer je zbog vas izgubio termin, može smetati u daljem toku terapije. 

psihoterapeut

Desilo se na početku mog psihoterapijskog rada, da je klijent sa kojim sam radila ostao bez posla. 

Radio je u državnoj firmi, bio nezadovoljan, isfrustriran, ponižen… Jednog dana je došao na sesiju i rekao da je to poslednje viđenje jer više neće moći da plaća. Radili smo već neko vreme, postigli dobre rezultate i jednostavno sam se našla u dilemi šta dalje. Nisam želela da prekidamo. Predložila sam mu da nastavimo sa radom, da vidimo šta je to što bi on mogao da radi, kako bi mogao da se iščupa iz toga pa kad nađe posao i počne da zarađuje, onda će mi platiti.

Bunio se malo: “A šta ako nikad ne nađem posao, kako da vam platim?“

Pa nikako, rekoh, onda zajedno nismo uspeli. Ja prihvatam rizik, hoćete li i vi?“

Ovo pitanje je izgleda bilo provokativno i intrigantno za njega. Onako podignute obrve me pogleda, i reče: “Važi!“

Narednih meseci smo mi radili jednom nedeljno i naš rad je više bio ono što je u domenu koučinga nego psihoterapije.

Šta umeš da radiš, u čemu uživaš, kome to treba, ko bi za to platio, koliko bi ti trebalo da kreneš s tim, kako bi došao do svojih korisnika, o čemu si maštao, je l’ postoji nešto što bi bila tvoja niša, šta imaš od potrebnih resursa, je l’ treba neko ulaganje u praksu, vreme za praktikovanje, gde možeš da naučiš neke ’cake’ u vezi sa tim… Milion strategija i planova, analiza i razmatranja.

U početku stidljivo, a posle slobodno i sa puno entuzijazma je pričao kako voli uređivanje enterijera, unutrašnje radove različite vrste, pokazivao mi slike svog prostora…

Iako visoko obrazovan, njegovo obrazovanje nije imalo nikave veze sa tim njegovim sklonostima. Verovatno je to bio razlog za njegov strah i ostajanje u državnoj firmi gde je bio tako nezadovoljan, ali se osećao sigurno. Videli smo kako se to završilo… Ta zona komfora ne garantuje komfor doveka. Zbog tog komfora se i nije osmelio da krene da živi i radi kroz svoju istinsku strast i talenat.

Elem, posle oko tri meseca, dobio je prvu „tezgu“ – poznanik njegovog poznanika kome je pomenuo šta namerava da počne da radi, baš je trebao takvu uslugu! Onda je komšija tog poznanikovog poznanika video šta je ovaj uradio, pa ga je angažovao. I tako od usta do usta…

Da se vratim na temu: posle nekoliko meseci besplatnog rada, ja nikad neću zaboraviti taj osmeh i sreću, kad je došao na sesiju i isplatio novac za sve prethodno održane sesije. 😊😊😊

Verujem da je i moj osmeh isto tako bio za pamćenje. Obema stranama se investicija isplatila u svakom smislu!

Šta sam želela ovim da vam poručim:

Ništa nije za Dž (što bi rekli naši), tj. sve ima svoju cenu a i za svaku cenu postoji i kupac i proizvod.

Nekako se samo malo brinem što se mnogo manje u kozmetičkom salonu, restoranu, butiku, prodavnici, premišljamo oko cene nego onda kad treba da razvijamo neke svoje veštine i unapređujemo znanje.

Izgleda da su „spoljašnji“ radovi i fasada mnogo značajniji mnogima, nego oni „unutrašnji“.

Unutrašnji radovi” su bolni, ali na duže staze mnogo isplativiji! Mislite o tome.

Eto, ako ste nekad prijatelju pozajmili novac pa vam se nikad više nije javio, može biti da mu je lakše da vas ne viđa više, nego da ga podsećate na njegove loše dane…

Još jedna tema za razmišljanje 😎 

Scroll to Top